IMAO SAM KRASNOG PIJETLA (NOSTALGIJA?)
Kako je malo
potrebno da budemo sretni, a da često puta nemamo vremena da toga budemo
svjesni.
Kako je malo potrebno da malo imamo i budemo jako sretni, za razliku od onih
koji jako puno imaju, a nikada nisu sretni.
Kako je malo potrebno da pogledamo oko sebe i primijetimo sreću u malim, našim,
stvarima koje nas okružuju, a koje, nažalost, u svakodnevnoj trci za životom i
imanjem, ne stignemo primijetiti.
Ne treba mi bogatstvo, treba mi mala radost. Kao na primjer, imati svog pijetla?
Imale su moje bake krasnog pijetla.
Dok su bile žive, bio je i on. Danas mi bake nisu više žive, i nemam svog
pijetla. Jako mi nedostaje, naročito u ovim poznim godinama.
Lijep, ponosan, naočit, odgovoran za svoje piliće i kokoši. Pravi čuvar doma i
svog okruženja. Kako je bilo lijepo buditi se u rano, mirisno jutro, na njegov
poziv. Kako je bilo lijepo dolaziti i lijegati u topli krevet u rano jutro sa
zabava i druženja u vrijeme kada PIJETAO počne kukurikati. I najavljivati novi dan.
Danas nemam svog pijetla i kokoši, ali ih na svu sreću ima moja seka Ljilja. I
neka ih ima. Za sebe, mene, nas...Njen Pjetličko, u meni stvara zavist, ponos,
ljubav, pripadnost, nostalgiju...
I zato svim našim pijetlovima na mojim stranicama dajem posebno mjesto.
snimio, teh. obrada_zgmomo
objavljeno i na Facebook profilu Kapelna u našem srcu
Nema komentara:
Objavi komentar