Milutin Dakić
rođen je u Kapelni kod Donjeg Miholjca.
"POEMA RODNOJ GRUDI"
Tamo negdje, gdje sunce nestaje,
Malo dalje od ravnica Srijema,
Gruda rođene zemlje opstaje,
A na njoj, mene, više nema.
Tako je blizu, skoro na dohvat ruke,
A u zbilji, jako i bolno daleko,
Samo toliko, da oči ne vide,
Da rođenu grudu, još uvijek, čuva
neko.
Ta
zemlja me kao magnet vuče,
Mirisnim cvijećem zelenih livada,
Toliko snažno, srce skoro da puče,
Idući sjenkama svoga zavičaja.
Rođena
moja, ako sam griješio,
Ja znam da imam oproštaj tvoj,
Jer od drugih mi ne bi toliko značio,
Znajući da sam sin, očev, majčin i
tvoj.
Želja
u meni stalno jača,
Svakog
dana sve jače i više,
Nekada
na granici očajanja i plača,
Jer
uspomene vrijeme ne može da briše.
A
one su i sudbina moja,
Čisto
svanuće obzora bez kraja,
Čemu
me vuče sila Božja i Tvoja,
Ka
zelenoj travi moga zavičaja.
Ne
tražim mnogo, već samo mrvice,
Što
čine dio života moga,
Da
bih uz suzu zapalio svijeću,
Na
neviđenom grobu oca moga.
Ne
pružih mu ruku u samrtnom trenu,
I
ne odah počast životnoj golgoti,
Zbog
čega suze, katkad, i same krenu,
Pokazujući
prezir povjesnoj stramoti.
Hvala
mu na životu koji mi je dao,
Na
sreći i radosti moga djetinjstva,
A
ne vratih mu mnogo, iako sam znao,
Da
ništa nema ljepše od sretnog očinstva.
Bio
je stub na koji se stalno naslanjasmo,
Ne
znajući da je snaga sve manja i manja,
Tugu
i bol njegova srca nikad ne shvatasmo,
I
nit života, što postaje sve tanja i tanja.
Sada
je kasno za sve, dodirnuo je dio neba,
Dosegao
vječnost, a vječnost nije samo ime,
Ostao
naš oslonac, ne zato što treba,
Već
da se uvijek možemo ponositi njime.
Čuvaće
oni rodnu grudu,
Otac
i majka, snaja i brat,
Šireći
ljubav i snagu ljepote,
Da
nikada više ne bude rat.
I
kada nestanu svi moji obziri,
Kada
se rodi novo proljeće,
Izrašće
snažno drvo života,
Za
nas i novo stoljeće.
Otvoriće
se vrata životnog bespuća,
I
dati oprost svima, što činiše loše,
Raširiće
se krošnje njegovanog voća,
Nudeći
pričest i križ, da nas žigoše.
Ničega
više nemam, ostadoh bez svega,
Osim
djece i rodnoga kraja,
Tamo
negdje na kraju usnulog grada.
Postaje
mračnije, sve slabije osjećam dah,
A
tako bi želio da mi je,
Širom
otvorenih pluća udahnuti zrak,
I
ubrati ružu iz moje avlije.
Otići
u voćnjak, skinuti mrak s očiju,
Osjetiti
dah sunčanog proljeća,
I
ostati tamo sve dok moja duša,
Zov
proljeća, svojom željom osjeća.
A
iza šljivaka, bostan i nepregledna polja,
Šarena
i mirisna kao najljepše cvijeće,
Hodam
po njima, koliko mi je volja,
A
srce mi je prepuno ljepote i sreće.
Iza
polja, nekad davno, bijaše pašnjak,
Ne
običan i mali, već veliki i moćan,
Nije
on bio samo zeleni travnjak,
Već
prekrasan vrt, bogat i sočan.
I
jedan đeram na njemu stajaše,
Kao
spomenik iz prastarih dana,
Njegova
škripa, kao muzika bijaše,
Stara
gruba sprava, dobro mi je znana.
Ponosno
pored puta stoji i čeka,
Visoko,
u nebo, uzdignute glave,
Jer
pored njega stoji i postelja meka,
Na
livadi prepunoj zraka i trave.
Gordo
odoljeva starosti i zubu vremena,
Služeći
i nudeći svima životnu tečnost,
Znajući
da će i pored teškog bremena,
Svojim
dobrom, doživjeti vječnost.
Njegova
vječnost je riječ koja se piše,
Spomenik
njemu, a meni sjećanja,
Da
postojanje, zaborav ne briše,
Već,
naprotiv, budi nježna osjećanja.
Kada
se pogled usmjeri na Blanjarske ceste,
U
pravcu istoka, zapada i juga,
Vidi
se nešto što je lijepo, nešto što jeste,
Zeleno-plava,
živa, prirodna duga.
Ona
se proteže moćno i snažno,
Živa
i zdrava, sve od sunčanog Vidika,
Oko
sela i polja, ponosno i odvažno,
Sve
do mlađanog, treperavog Jasika.
Šuma
je od svile, kao kolijevka,
Novorođenčeta
koje za životom žudi,
Sretna,
vesela i cvjetna popjevka,
Što
punim njedrima obilje nudi.
Mali
dvorac ima na Vidiku,
Tik
uz rijeku, koja sjajem blista,
A
zelene smreče, daju mu priliku,
Da
ljepota, uvijek, ostane mu ista.
Malo
dalje, ušće dviju rijeka,
Pravo
mjesto za spajanja,
Koje
čeka, da postelja meka,
Budi
ljubav i stvara sjećanja.
Sve
od ušća, pa do Brnjevaruše,
I
mnogo dalje, ne znam ni do kuda,
Bujna
i pitoma hrastova šuma piše,
Muziku
ptica i treptaja lišća, posvuda.
Ta
muzika je u mojim genima,
Od
rođenja, a biće i do svetoga kraja,
Stalno
titra, snažno, u mojim venama,
Kazujući
čežnju i bol do beskraja.
Brnjevaruša
piše pjesmu rastanka,
I
čuva uspomenu na daleke dane,
Kada
bijaše vrijeme posljednjeg sastanka,
Jednje
srpanjske noći, a dan nikako da svane.
A
odatle šumske staze i bogaze,
Prostori
i puća i bespuća,
Kojima
stalno dolaze i odlaze,
Sva
moja sunčana i vedra svanuća.
Prostrane
šume i cvjetna polja,
Buđenja
dana cvjetnoga proljeća,
Šum
mračnih i tihih noći,
Duša
mi, još uvijek, snažno osjeća.
A
kada jutrom iz postelje meke,
Sanjivo,
kroz otvoren prozor, promolim glavu,
Vidim,
najljepše prizore neke,
Vidim
ukupnu života radost-životnu slavu.
Cvrkut
lastavica, koje druguju,
Šapat
golubova, što se miluju,
Klepetanje
roda koje tuguju,
U
sunčanom danu, kome se raduju.
Sve
radosno cvjeta, živi i pjeva,
Pjesmu
života i novog svanuća,
Koju
svako biće za sebe sniva,
Da
sretna bude postelja i kuća.
U
holu zadružnog doma je spomen,
Na
kome zlatnim slovima piše,
Da
uvijek treba odati pomen,
Žrtvama
zla, kojih nema više.
A
na spomeniku povijest kaže,
Da
se pamte riječi, koje još uvek važe:
„Vi
padoste žrtvom i dadoste sve,
Krv,
život i mladost, radi slobode“.
Ispred
spomena su skaline i česma,
Gdje
su mnoga sjećanja začeta,
Odakle
se često čula vesela pjesma,
I
glasna briga majki za život djeteta.
Imaju
tu i neke mlade lipe,
Što
svojim krošnjama hladovinu prave,
Dok
čekamo autobus i putnike nove,
Da
čuvaju od sunca znatiželjne glave.
U
domu velika sala ima,
Za
igru, pjesmu, svirku i radost,
U
kojoj je djevojka mladiću dala,
Svoju
ljubav, tijelo i mladost.
Uz
budno majčino oko,
Skriveni
pogledi se sreću,
Dajući
nagovještaj i strepnju,
Da
već sutra novim putem kreću.
Ponekad
se zavara pogled majke,
I
potraži spokoj u podrumskoj tami,
Ali
vrlo kratko, da ne bude hajke,
Jer
je dovoljan i tren, da budemo sami.
Sve
to što se danas zbiva,
Majke,
sutra, sa motikom u polju,
Svaka
svoju priču prepričava,
Dal`
je mogla naći priliku još bolju.
Tako
se spaja, nudi i udaje,
Svijetla
budućnost otvara vidike,
A
ponekad brani i rastaje,
Ili
se same pomiješaju slike.
Nizašta
se niko i ne pita,
Već
aršini određuju stanje,
Da
bi sutra selo bez povoda,
Stavilo
nam gotovo na znanje.
Ženih
se tako, nekoliko puta,
A
ne znadoh ni skime ni zašta,
Dok
ne shvatih poruku iznutra,
Da
to bijaše, samo puka mašta.
Podrum
je muzej, koji se svega sjeća,
Početaka
ljubavi i tajnih poruka,
Jer
u njemu bijaše prva radost i sreća,
Mjesto
prvog poljupca i tajnih zaruka.
Malo
dalje, putem, od doma,
Stara
ćuprija stajaše časno,
Škripava
i uboga, kao starica hroma,
Pokazujući
put u selo krasno.
Preko
ćuprije, putem, u pravcu sjevera,
Bijaše
nekad pruga i voz uskog kolosijeka,
Koji
je išao, samo jednom dnevno,
Od
Slatine i Čačinaca, sve do Osijeka.
To
je bio jedini prozor za nas,
Kojim
smo, rijetko, gledali drugi,
Život
i običaje i čuli novi glas,
I
sve to, samo, zahvaljujući pruzi.
Rijeka
je poseban ukras sela,
Kojoj
je priroda dala ljepotu i čar,
Oslonac
života i sva njena djela,
Predaje
nam kao vječiti dar.
Za
svakog, ponešto, na njoj ima,
Stare
i mlade, djecu i žene,
Svoja
velika njedra, otvara svima,
Ne
dajući životu, brzo da uvene.
Pratljače
se čuju od ženskih zamaha,
I
kikot mladih snajki u mokrim skutima,
Vesela
igra djece što ostaju bez daha,
Gnjureći
rijeku, mračnim ribljim putima.
Zimi,
kad rijeka svoj tok zaledi,
Pse
upregnemo u dječje sanjke,
Stvarajući
privid, da smo Eskimi,
Vežući
drvene korčule za trošne opanke.
Nekad
je ona bila velika, lijepa i slavna,
Kad
cijelo selo u zagrljaj stavi,
Svojom
voljom, jer je bila plavna,
Ne
mogavši, prepustiti se Dravi.
Zato
dođoše mašine i ljudi,
Uzeše
joj ljepotu i dušu,
Bageri
joj prokopaše grudi,
Uništiše
ljepotu i njenu i našu.
Sada
ona više nije plavna,
Al`
se bori za prirodu svoju,
I
povrati u vremena davna,
Ka
ljepoti i mirnom spokoju.
Oko
nje su bile bare i mrtvaje,
Gdje
konoplju u njih potapasmo,
Da
bi od nje, što nam rado daje,
Divan
konac, srcem, ispredasmo.
Od
njega se prave prostirke i skuti,
Gaće
duge i lijepa poskuća,
I
sve ono što se može čuti,
Da
bi ljepša bila nam svanuća.
Usred
sela crkva sa zvonikom stoji,
Koji
se vidi, dokle vid doseže,
A
zvona se svojim zvukom znaju,
Koju
zgodu, kada, da bilježe.
Veliko
zvono, kada zvoni tri put,
Umrlo
je muško,
A
kada zvoni dva put,
Umrlo
je žensko.
Kada
zvoni malo zvono,
Prestao
je život mladi,
Prije
nego je počelo ono,
Za
što je stvoreno, da živi u nadi.
A
kada zvono zvoni u stranu,
Nesreća
se neka u selu zgodi,
Svi,
odmah, u odbranu stanu,
Protiv
zla, da se ne oplodi.
Početkom
ljeta kada dođu Dove,
Sve
nas tada, selo, u zagrljaj zove,
Po
tri dana traje bogata slava,
Od
koje mnoge, dugo, boli glava.
Jela
i pića ima na sve strane,
A
konji i čeze idu amo i tamo,
Veselja
je svuda, nikako da stane,
Da
oduške duši, svi, radosno damo.
Bijaše
tu i poneka ljubav,
Prva
i druga i mnoge ine,
Gledam
ih danas, kao da su juče,
Jer
sjećanje, vremenom, ne može da mine.
I
danas, često, otiske mladosti srećem,
U
mislima i slikama što stoje,
Na
životnom putu, kojim se krećem,
Stalno
opstaju i postaju sve bljeđe boje.
Sjećam
se i jednog cvijeta iz onoga kraja,
Lijepog
i živahnog, malo šuškavog glasa,
Koji
voljeh, više od dva maja,
A
ne zadržah ruke oko njenog pasa.
Bila je radost mnogih proljeća,
Zrela
jabuka za stalnog gosta,
Ali
voljom prirode, uz buket uvelog cvijeća,
Ona
još uvijek neudata osta.
Zašto
ne prihvati pruženu ruku,
Vjerovatno
nikada neću znati,
Ona
je sigurno znala svoju muku,
Zbog
koje mi ne htjede svoju ruku dati.
Ona
je još uvijek neugasla zvijezda,
Što
vječno iskri u mojoj podsvijesti,
Jer
ne mogavši biti dio toplog gnijezda,
Ostaje
kao nezaborav i dio povijesti.
Pored
mosta, nekad, stari mlin stajaše,
Masivan
i nadmjen sa velikim motorom,
Ponosno
meljući sve plodove naše,
Dajući
nam sigurnost svojim govorom.
Nije
on bio samo mlin stari,
Već
bijaše i električna centrala,
Noću
samo, radeći na toj stvari,
Praveći
svjetlost, da nas obasjava.
Bilo
je tako, dok je bilo sjaja,
A
onda motor, odjednom, zašuti,
Jer
mu starost, sve od toga maja,
Oduze
snagu i na počinak uputi.
Od
toga dana, pa još jako dugo,
Sjajnu
svjetlost, sumrak nam zamijeni,
Petrolejka
i svijeća i ko zna šta drugo,
Postadoše
nama novi znameni.
Bijaše
teško i čitati i pisati,
Al`
se nekako, ipak, snalazismo,
Jer
za sutra, moralo se znati,
Da
se javno, mi ne obrukasmo.
Škola
nam je bila preko puta crkve,
Učionice
dvije je imala u sebi,
Iz
kojih često ispraćasmo mrtve,
Uz
zvuk zvona, da nam uši probi.
Malo
djece išlo je u školu,
U
jednu učionicu tri razreda staše,
A
za igru, u samo jednom kolu,
Svoje
mjesto, svak od nas, imaše.
Bila
je to škola vladanja i znanja,
Jer
ko ne zna po šibu je išao, kasom,
Pet
u lijevu, pet u desnu, skoro nikad kraja,
Crveni
se ruka, suze liju mlazom.
Mnogo
mi tu znanja naučismo,
Još
se sjećam i ponečeg, danas,
Jer
to znanje, stalno, ponavljasmo,
Svak
za sebe i zajedno naglas.
To
je bilo selo naše i moje,
Kolijevka
rođenja i sretnog djetinjstva,
Tako
lijepo, ljepše no bilo drugo koje,
Moja
inspiracija, skromnoga pjesništva.
Ovo je jedina domovina moja,
Tračak
nade i rođena gruda na dlanu,
Koju
oči ne vidješe, uslijed glupog boja,
A
noći besane, nikako, da svanu.
Da
mi je samo jednom poljubiti grudu,
I
odati poštu svim mojim precima,
Ne
bi bilo teško ni najvećem trudu,
Otvoriti
oči, sebičnim pijevcima.
Oni
pišu i pjevaju hvalospjeve,
Zabijaju
nacion u meko tkivo,
Praveći
od nas žive leševe,
Da
bi napisali neko novo štivo.
A nema boljeg štiva od jecaja srca,
A nema boljeg štiva od jecaja srca,
Ni
bolje sredine od topline duše,
Pogleda
jasnog, da u beskraj puca,
Ljubavi
i sreće, što neprestano puše.
Uvijek
ću voljeti rođenu grudu, srcem i Bogom,
U
srcu nositi na nju sjećanja rana,
Nikad
i ni zašto, neću joj reći zbogom,
Sve
dok na trošnom stablu stoji i posljednja grana.
Kada
sve postane pepeo i prah,
I
ljudi zatvore oči, da bolje vide,
Valjda
će uočiti na nebu znak,
Da
više nije vrijeme za kratkovide.
Rođeni
moji i svi preci tamo,
Čuvaće
sjećanja, sa vjerom u Boga,
Oprost
grešnima radosno da damo,
Posljednja
je poruka i volja života moga.
Rođeni
brate i predobra snajko,
Čuvajte,
za me, to malo rodne grude,
I
vi djeco moja, Davore i Marko,
Da
zauvijek poštena i časna bude.
To
je naš dug prema onima kojih nema,
Što
bijahu sazdani poštenjem i vjerom,
Upirući
pogled, uvjek, svakom čovjeku prema,
Očima
što sjaje istinom, punom mjerom.
U
ratu sam gledao to parče grude,
Sa
linije nevidljive, koju odrediše ljudi,
Ciljano
da se mrzi, sve što tamo bude,
Nikad
ne znajući o teškoj zabludi.
Može
li se mrziti, sve što se voljelo,
A
pri tome nam samo dobro činilo,
Gdje
nikad srce nije boljelo,
Niti
grijehom u crno zavilo.
Ja
to ne mogu, koliko god to željeli neki,
Jer
moja želja je poruka svima,
Da
nikad, baš nikad, pogledi prijeki,
Ne
daju ljepotu i radost ljudima.
Cilj
nam treba biti ljepota,
Svega
što osjećamo oko nas,
Da
bi vrijednost ukupnog života,
Bila
Božji dar i čovjekov spas.
Z a p i s i
Suze
sina razmetnoga,
Moje
su svjetlo i moja tama.
A
krv što neumitno otiče,
Posljednji
jecaj je otvorenih rana.
Ponori
života i uzane staze,
Urezane
u stijenje koje se lomi
Svjetlosti,
daleka i nedostižna,
Označavaš
mi život nalik komi.
Nema
više zelenih livada,
Sa
mirisom trave i seoskih stada.
Nema
više mirisnoga cvijeća,
I uzdaha cvjetnih, moga zavičaja.
Ruše
se zdanja građena voljom,
Bistrinu
rijeka narušava mulj,
Zrak
čist, nazivamo željom,
A
tijesnom cipelom izazivamo žulj.
Istina
nije više oružje moći,
Ona
je samo uzgred i ništa više,
Postoji,
ali kao da ne postoji,
Dok
posljednje tragove lagano briše.
Umjesto
mirisa osjeća se zadah,
Što
srce puni otrovom i tugom,
Jer
čekajući Svevišnjega zov,
Zarazismo
život opakom kugom.
Ponekad
i zvijeri treba reći „čovječe“,
I
otrovnu travu nazvati cvijećem,
Pružiti
ruku mira crnom đavolu,
Za
spokoj na stazi kojom se krećem.
Sve
ono što je iskreno i umno,
Neka
u životu bude sve, i bitno,
Prevladavajući
mržnju i neznanje,
Dosežući
razum i ljepotu, hitno.
Satana
pokušava vladati nama,
I
oštrim kandžama zadati bol,
Sakriven
u svilenoj odori ljepote,
Prljavim
udarcem postići gol.
Njegova
prednost je naše neznanje,
I
prividna nemoć vlastitoga uma,
Jer
nismo svjesni da u suštini mi,
Vozimo
kočije posred carskog druma.
Oslobodimo
se utjecaja predrasuda,
Naslijeđenih
od davnih predaka naših,
Koji
nam koče slobodu misli i djela,
U
izgradnji zdanja sve većih i jačih.
Prepoznajmo
Satanu u njegovoj golgoti,
Otkrićem
ružnoće ispod svile prave,
Idući
ka vječnom božanstvu i ljepoti,
Zelenom
livadom prepunom zraka i trave.
Osvetom
i mržnjom trujemo sebe,
Uništavamo
ljepotu našega tijela,
Čime
dajemo vlastiti prilog,
Ništavilu
i prirodi satanskog djela.
Mržnja
je kao otrovna kap,
Sićušna
i bezopasna se čini,
Ali
veoma brzo ovladava tijelom,
I
ostaje trajno na životnoj pučini.
Neizlječivo
i trajno živi,
Snažeći
i jačajući svoje djelo,
Ne
dajući tijelu radost da doživi.
Satana
tada priziva sluge,
Veliki
organizira pir,
Pobjedom
nad božanstvom i ljepotom,
Zauvijek
uzima naš duhovni mir.
Nikada
više radost i sreća,
Neće
zagrliti naše biće,
Nikada
više sunčano jutro,
Neće
ljepotom da nam sviće.
Protiv
njega, može se boriti,
Samo
ljubavi, ljepotom i vjerom,
Otkrivanjem
vrlina svakog bića,
I
Bogu služeći punom mjerom.
A
božanstvo je ukupna ljepota,
U
nama i svuda oko nas,
I
još veoma mnogo iznad toga,
Sve
dok se čuje njegov glas.
Taj
glas uvijek trebamo slušati,
I
njime sputavati naše porive,
Jer
on je uvijek na putu pravde,
Kao
oslonac za naše molitve.
Naša
mržnja prema čovjeku ili biću,
Uz
nagon da jača i podiže glas,
Čini
osjećanja isključivo lično,
Napisao: Milutin Dakić
U životu je, kao u snu,
Često čovjek i ne misli,
Koliko nešto trebamo,
Ne zna, dok ne izgubi
Nema komentara:
Objavi komentar