Kapelna u mom (našem) srcu!: lipnja 2019

SJEĆANJA NA KAPELAČKE DOVE, KUĆANAČKA PETROVA, CRETARSKA ILINJA...MA, NA DANE SRETNOG I VESELOG DJETINJSTVA U PUKOJ NEIMAŠTINI, ALI KOD VLASTITE KUĆE, U VESELOM OBITELJSKOM OKRUŽENJU NAŠIH NAJMILIJIH I S MIRNIM SNOM!

Ima li potrebe danas, u 2019.g., da nekakav starac, kao ja, "trkelja“ o prošlim vremenima i opterećuje nas, koji imamo najnovije mobitele, plazma televizore, montažne bazene u dvorištima, mountain bikove, motore, automobile i sva čuda tehnoloških izuma, koji idemo na mora, skijanja, planinarenja, teretane, koji oblačimo „poderane čakšire“ (joj da nas vide sada naše bake!), koji „pućimo i deformiramo“ usne na svakodnevnim selfijima u svim nemogućim pozama i načinima, uz gomile praznih flaša, čaša na kafićkim ili klupskim stolovima, cigaretnog dima i šarenih snopova šarajućeg reflektorskog ili laserskog svjetla po prostorijama i plafonima gdje gomila ljulja, trese, galami, ispija, mami, mota, zamotava, prijeti, tuče.......

Ima li potrebe, osvrnuti se na nešto što je prošlo, što je s današnje točke gledanja bilo "jadno, bijedno, siromašno, zaostalo“ kako mnogi mladi iz današnjih generacija znaju često govoriti....

Ima li potrebe ...., ma, ima, vjerujte mi, ako ne sada dok ovo čitate uvjerit će te se kad tad!! Sigurno!

Sjećam se našeg djetinjstva provednog u Kapelni još iz vremena kada smo kao bosonogi, gologuzi derani, ošišani do glave da nas ne moraju često voditi na šišanje, dizali prašinu s kapelačkog druma, jedva čekali kišu i blato da po njemu bjesomučno gacamo u kratkim gaćama...

Sjećam se gladnih trenutaka kada smo bili veseli ako nam je naša draga baka izvadila iz „naćvi“ zamotani veliki okrugli kru' netom ispečen u peći na avliji, okružila šnjitu preko cijelog kruha i namazala ga s bijelom svinjskom masti, ili još bolje, ako je bilo, s masti u kojoj su se pekle kobasice, čvarci i sl., posula ga crvenom paprikom i solju i dala nam ga uz smješak, veseo i radostan pogled i riječi....“evo, sunca moja draga, moji golubovi" i sl.!

Sjećam se da smo uz tu istu šnjitu brali zrele šljive, jabuke, kruške i u slast zajedno u društvu nas mangupa jeli u nekoj hladovini u bostanu, a kad bi sve smazali trrrrkkkkk na Karaš'cu!

Sjećam se kada je u selo dolazilo „puno svijeta“ iz svih mjesta, kada su kapelačke ulice bile pune fića, stojadina, lada, trabanta, zaporožaca, fijata, ponekog golfa, bicikla, mopeda...kada se ispred doma i na igralištu pored crkve svašta nešto dešavalo...Ispred doma gomila šatri, na livadi ispred Zdelarove kuće ringišpil, stolni nogomet, sprave za stezanje bikovih rogova, nabijanje velikom čekićom nešto što treba udariti u nešto da zvoni....

Sjećam se da su pred domom svirale harmonike, tambure i berde, kada su u birtiji svi stolovi bili natrpani sa starijima koji su kartali šnaps, belu, pili rakiju, pivo, amaro, kruškovac, pelinkovac i svašta nešto....za one koji su voljeli biti na svježem zraku na klupama pred birtijom dovitljivi harmonikaši svirali su po narudžbi „na uho“, a crvene novčanice su se samo lijepile na čelo...

Sjećam se kada me mama oblačila u „špilhozne s tregerima“, lakovane cipelice, bijelu košulju koju je sašila sama od padobranskog platna, počešljala i zalizala ono malo kose na glavi i rekla...e sad možeš „u zbor“....Moja draga baka i đedo, tetka ili tko već 'ko je bio u avliji tutnuli su mi u džepić nešto s čime sam mogao nešto kupiti „u zboru“.

I šta, mom veselju tada nije bilo kraja! Sav svijet je bio „preda mnom“....razbarušio sam netom zalizanu kosu, da ne izgledam „ko mamina maza“ pred curicama koje su mi se već tada sviđale, raskopč'o gornje dugme na kragni košulje, provuk'o lakovane cipelice kroz prašinu da opet ne izgledam „ko mamina maza“ i trrrrkkkkkk pred dom!

A tamo, guuuužžžžvaaaaaaaaa....A joj, kol'ko svijeta se skup'lo! Pa kud ću sad ja....Osjetih u ruci koju sam stavio u džepić „ono s čime mogu nešto kupiti“ pa prvo kod SLADOLEDARA, da kupim jednu žutu, jednu roza, a jednu smeđu kuglu....Kratak mi jezik bio od želje i halapljivosti da ga odmah i odjednom poližem....sve kugle uokrug.....a zubi utrnuli od hladnog sladoleda....A onda pod ŠATRE....a tamo svašta nešto, za nas siromašne seljačiće koji smo putovali najdalje do Karaš'ce il' Mioljca kad smo trebali u ambulantu...Brojim ono što mi ostalo u ruci i gledam...hoću li pištolj, sablju, trumbetu, leptira na guranje, plastičnu pušku, medenjake, crveno srce, balon... Hoću li na ringišpil, po još jedan sladoled, svilene bombone ili da ih čuvam za drugi put. Pa ne dobiva se „ono s čime se može kupiti“ svaki dan. Samo na DOVE, PETROVO, ILINJE i šta ti ja znam kako se sve to zvalo...i zašto se tako zvalo, i zašto tada ima svega, a druge dane ničega, i zašto, zašto, zašto..........

Kupih na kraju jedno crveno licitarsko srce koje sam dao mom najboljem drugaru, da ga odnese NJOJ jer mene je bilo strah, stid, bojazan, u najlepšoj crvenoj haljini, s počešljanom kosom, mašnicom ispod vrata, torbicom pod rukom...mojoj dječačkoj simpatiji....dok ga je on nosio NJOJ srce mi je lupalo ko crkveno zvono, obrazi se zarumenili ko boja na licitarskom srcu, a ja trrrrkkkkkk iza drveta da me ne vidi....Moja simpatija.....

Kada se približavala noć preseli se sva ta gomila ljudi u dom, na plesni podij, za stolove....a tamo, ljudi moji, svi se nešto 'vataju za ruke pa tarabanaju u krug oko sale, oni rastežu harmonike, berdašu pukla već drugi put žica, nosi se ladno iz buradi, glabaju se kosti odojaka, janjaca.....A ja, prije nego me mama otera kući na spavanje pogledom tražim NJU...I nađoh je, gdje stoji u ćošku pod „skutima njene mame i bake“, sa CRVENIM SRCEM u ruci gdje i ona traži pogledom MENE... I našli smo se, pogledom ....Nikada to nisam zaboravio!!!

Jesu li Vaša mala dječica ove godine kupila ispod šatri na DOVIMA, PETROVIMA, ILINJIMA i kako se sve to ne zove, CRVENA SRCA i poklonila ih svojim simpatijama?

I hoće li ikada više njihova djeca, a vaši unuci, kupiti ispod šatri na DOVIMA, PETROVIMA, ILINJIMA i kako se sve to ne zove, CRVENA SRCA i pokloniti ih svojim simpatijama?

Nema toga čega se u daljnjem životu ne bi odrekao za sva ovakva DOVA, PETROVA, ILINJA i kako se to sve ne zovu!!!

Ajde stari, ne trkeljaj......možda su novim generacijama koja neće ni znati što su DOVA, PETROVA, ILINJA, ŠATRE, LICITARSKA SRCA važniji najnoviji mobiteli, plazma televizori, montažni bazeni u dvorištima, mountain bikovi, motori, automobili i sva čuda tehnoloških izuma, koji idu na mora, skijanja, planinarenja, teretane, koji oblače „poderane čakšire“ (joj da ih vide sada naše bake!), koji „puće i deformiraju“ usne na svakodnevnim selfijima u svim nemogućim pozama i načinima, uz gomile praznih flaša, čaša na kafićkim ili klupskim stolovima, cigaretnog dima i šarenih snopova šarajućeg reflektorskog ili laserskog svjetla po prostorijama i plafonima gdje gomila ljulja, trese, galami, ispija, mami, mota, zamotava, prijeti, tuče.......

I to u nekim bjelosvjetskim zemljama, bližim ili dalekim, da im ne navodim imena sada,

TRENUTNO, KRATKO, ZAUVIJEK......!!!

zgmomo