Kapelna u mom (našem) srcu!: travnja 2022

24/04/2022

17/04/2022

USKRSNA ČESTITKA_2022.

SRETAN USKRS,

Prijateljicama, Prijateljima FB profila Kapelna u našem srcu, Bloga Kapelna u mom(našem) srcu!, članovima njihovih obitelji, i svim ljudima svijeta koji slave!

teh. obrada_zgmomo

12/04/2022

USPUT SNIMLJENO...Kapelna_12042022

USPUT SNIMLJENO...

Kapelna_12042022

snimila_Svjetlana Fuček

teh. obrada_zgmomo

DA, JA SAM AUTOR OVIH RADOVA – LORETA ČANAGLIĆ

DA, JA SAM AUTOR OVIH RADOVA – LORETA ČANAGLIĆ

Bio sam u dilemi objaviti ili ne objaviti, predstaviti ili ostaviti za nas, užu obitelj, upoznati Vas s NJOM I NJENIM radovima (preostalim dijelom) još zadržanih kao uspomene ili ne…No, srce, emocije i „zov Kapelne“ bili su jači!

Nije rođena Kapelčanka, ni njena obitelj to nije!

Došla je u Kapelnu, sa mnom, još 1976. dok smo, mladi i zaljubljeni, „hodali“!

Sjećam se tih dana kao danas! I dragih anegdota o tim NJENIM PRVIM DODIRIMA SA SLAVONSKIM SELOM…KAPELNOM!

Sva iznenađena, raširenih očiju i „traženjem spasa“ pred gusanom u trku prema njoj u zaštiti malih žutih guščića na koje je pazio, začas mi se „stvorila na mojim leđima „krkeca“ s rukama oko vrata i njenim povikom…čuvaj me! Ne vidjevši što se dešava, i zašto mi je „odjednom na mojim leđima“, ja sam pretrpio šok, a ONA je bila na „sigurnom“, Pa nek' mene gusan kljuca i čerupa, a ne NJU!

Dolazeći preko ćuprije i Karašice prvi put u selo, gledajući kroz prozor automobila, nije se mogla načuditi koliko „labudova dugačkih vratova“ u skupini pliva pod đed Pištinim (asocirajuće na jezero zoološkog vrta u Zagrebu)...rekoh joj, sunce moje, to su guske, a ne labudovi.

Sjedeći u predvečerje na klupi pred kućom s bakama, đedom, tetom, tetkom i ostalima nije se mogla načuditi koliko to svinja slobodno „u stampedu“ juri ulicom, stazama, kanalima…začas je, „panterskim“ skokom, bila u avliji iza zatvorenih vrata pred tom „razuzdanom gomilom“ jurećih životinja!

A kada su prošle, i ona nas upita od kuda i kamo to jure, razgoračenih očiju čula je naš odgovor…pa, gladne su, žure svaka svojoj kući gdje ih čeka pripremljen obrok! Same, trče svojim kućama, pita ona? Da, same, znaju one naći svaka svoju kuću, svinjac i svog gazdu! Ostala je „zapanjena“ i odgovorila nam „da nigdje do sada nije vidjela tako pametne svinje (životinje) da same znaju sa spašnika izvan sela, vratiti se svojim kućama! I to je uvijek spominjala kao primjer u društvima u kojima smo se nalazili i pričali o sličnim stvarima.

Kupajući se u plitkoj Karašici pod bab' Latinim, sa strahom, nelagodom, neizvjesnošću ustručava se ući u vodu…da se osvježimo…pa, mutna je, pa ima trave po njoj, pa blato je na dnu, pa što pliva pod vodom, pa…,

…gle, „bubn'o“ sam ju u vodu s benta, a začas mi se našla, opet, „krkeca“ na ramenima s rukama oko vrata! Spustih ju nježno, objašnjavajući da smo mi pored nje, ipak se „hrabro“ spustila u vodu…par trenutaka iza toga s olakšanjem je polijevala vodom osunčana ramena... i onda, taman kad smo mislili, ajd' oslobodila se straha, opet povik…i juuuu, i njen skok, opet meni na leđa „krkeca“ i pitanje, što me to gricka po stopalima na dnu? Ajd' ti sad njoj objasni da je to „kapelačka podvodna masaža i pedikura malim ribicama, kesegama, koje grickaju odumrle stanice kože“ kao što je na dalekom istoku…i ne samo tamo…Pa ti sada njoj, iza ovoga, spomeni pijavice, kornjače, zmije, punoglavce, bube i što se sve ne može naći u našoj Karašici!

Tako je to kada „gradsko dijete dođe u selo“ i prvi put osobno se susretne sa „seoskim veseljima i svakodnevnicama“!

Imao bi ja još dosta o njoj i njenim prvim susretima s Kapelnom ispričati! Za cijelu knjigu!

I tko je ne bi zavolio „kad ti se malo, malo, vješa za vrat, čas „krkeca“ čas, u zagrljaj!

Toliko sam ju, i ona mene i Kapelnu, zavoljela, da smo se 03.09.1977. g. vjenčali i nakon vjenčanja u Zagrebu u ranim jutarnjim satima, i u neradni dan, kada matični ured i ništa drugo ne radi, kolonom automobila ravno u avliju tetka i tete u Kapelnu gdje je sve bilo pripremljeno za svadbu.

I da, bit ću iskren, citirano vjenčanje u neradni dan, kada ništa drugo ni ne radi, rano ujutro oko 8, sa odbornicima, matičarom, kumom, svjedocima i ostalim uzvanicima u Remetincu, ma gle, NIJE U ZATVORU, već u ZGRADI OPĆINE PREKO PUTA GDJE JE BIO MATIČNI URED I DVORANA ZA VJENČANJA, „šipak bi dobio“ da nisam bio općinski odbornik i ostalo, svašta nešto, na Novom Zagrebu, i gradu Zagrebu, kojem je pripadao i taj matični ured!

Da, bio je to moj PRVI I JEDINI, sukob interesa, pa me sada kaznite! Platit ću tih „pedeststodvjestodžabekuna“ kao što ne/plaćaju ovi sada! „Sukobinteresaši“!

I od tada, 1976. g. pa do 22.02.2017. kada je nakon iznenadne i teške bolesti, za života njenog nikad bolesna, preminula.

Ako za tih 41-u kalendarsku godinu, i stotine puta posjeta, boravaka, dolazaka, odlazaka, druženja, slavlja, kirvaja, etc. nije zaslužila da ju smatramo KAPELČANKOM, onda sam po DRUGI PUT, u „sukobu interesa“ jer otvaram POSMRTNO, samostalni osobni album svojoj premiloj i predragoj supruzi s kojom sam bio sve te godine u braku na Facebook profilu i Blogu Kapelne (nisu službeni) kao jedini njihov osnivač i administrator među svim ostalim do sada objavljenim Albumima NAŠIH LJUDI I PRIJATELJA KAPELNE!

I samo završno - ovo je samo dio njenih radova koje je za života izradila i napravila od stotina koji su od izrade do danas našli mjesto na policama NAŠIH PRIJATELJA I PRIJATELJICA kao pokloni i uspomene, ili osoba kojima su se djela svidjela i koji su ih htjeli imati u svojim kolekcijama.

Dok sam ja, kao član Udruge likovnih umjetnika „GRUPA ’69“ iz Zagreba radio svoje likovne radove, sudjelovao na puno izložbi, kolonija, susreta, a o čemu možete više saznati iz mojih objavljenih albuma na FB profilu, blogu, YouTube kanalu, ona je pored mene „mijesila, modelirala, izrađivala, bojala, aranžirala svoje/naše radove“ uz moju malu „stručnu“ pomoć!

Hvala TI, sunce naše najdraže!

Neka ostaneš zapisana KAO KAPELČANKA i nakon nas!